Moja filozofija
ako netko misli, da je pobijediti drugog ono k čemu trebamo težiti, vjerojatno je u krivu...a, ako je shvatio, da spoznajući svoje vlastite limite, kreće na izazovno putovanje, kojem se ne nazire kraj, vjerojatno je na tragu istine...oportunizam nije opcija...
Kada je netko u sportu od ranog djetinjstva, baveći borilačkim sportovima, i hrvanjem, koje je oduvijek bilo perjanica antičkog asketizma, kao baznim sportom, i u njemu bio prvak i u grčkom, i u slobodnom stilu...kada je svoje nadahnuće našao u kineziologiji, i sam prolazeći brojne pripreme, i svakodnevne treninge...kada je osobni trener ne iz životne inercije, već radi sporta kao načina života, i poimanja situacija, ljudi i pojava oko sebe...kada je svaki trening drugačije iskustvo, nimalo nalik na onaj prije njega, i sasvim drugačiji u odnosu na onaj koji slijedi, tek tada čovjek može biti siguran, da baveći se sportom, ulazi u područje aktivnosti, gdje nema limita, gdje su granice nepoznata kategorija, ali prije svega, gdje kroz tjelesnu aktivnost spoznajemo sami sebe, svoju fizičku i duhovnu komponentu...spojiti tjelesnu i duhovnu komponentu u jednu cjelinu, ideal je, kome teže generacije sportaša...a svaka pomoć, na tom putu, postaje dragocjeno iskustvo...